HAFIZ SMAIL EF. SERDAREVIЖ - Kadija

Ljubinje, kasaba i centar istoimene opжine, Ieћi u jugoistoиnoj Hercegovini na cesti Stolac-Trebinje. Smjeљteno je na jednoj prostranoj i pitomoj zaravni, okruћenoj sa svih strana neplodnim hercegovaиkim kamenjarom. Zato je, kaћu, ovo mjesto i dobilo ovakav naziv jer je u odnosu na hercegovaиki krљ privlaиno i ljubi se.

Nahija Ljubinje spominje se prvi put u turskim izvorima iz 1469. godine ,kao pusto i nenaseljene mjesto. U prvoj polovini 17. stoljeжa Ljubinje je postalo srediљte posebnog kadiluka kome su, pored okolnih sela, pripojeni joљ Trebinje s okolinom i dio nahije Zupci iznad juћnog dijela Konavla. Kao kadiluk Ljubinje se prvi put spominje 1633. godine. Stolac, Ljubinje i Cernica imali su ponekad u 17. stoljeжu zajedniиkog kadiju. Ovaj kadiluk je polovinom 17. stoljeжa bio kratko vrijeme spojen s konjiиkim (Belgraddћik) kadilukom, a ponekad su opet Ljubinje i Nevesnje imali zajedniиkog kadiju.

Najstariji i najdetaljniji opis Ljubinja pruћa nam turski putopisac Evlija Иelebija koji je ovuda proputovao 1656. godine. On za ovo mjesto veli da je vojvodaluk; Hercegovaиkog sandћaka i da ima: kadiju, spahijskog жehaju, janiиarskog serdara, trћnog nadzornika i vrlo mnogo uglednih Ijudi, velikaљa i plemiжa. Evlija je od spomenika vidio ovdje sljedeжe: dvije dћamije, medresu, mekteb, dvije tekije, kupatilo (hamam), veliko svratiљte (han), 200 tvrdo zidanih i kamenim ploиama pokrivenih kuжa i desetak duжana u иarљiji. On za ovo mjesto dalje kaћe da leћi u prostranoj, zelenilom obrasloj i plodnoj uvali s vinogradima i baљtama.
Ljubinje ima osam mahala i to: Barnosi, Gornja i Donja Cernica, Obor, Prekupci, Prisojani, Raspasci i Varduљa. U ovom mjestu su do konca turske vladavine sagraрene иetiri dћamije o kojima жemo ukratko i posebno govoriti.

1. Kizlaragina (gradska) dћamija koju je oko 1620. godine sagradio Mustafaga, kizlaraga (upravitelj carskog harema) sultana, Osmana II (1618-1621). Po narodnom predanju on se prezivao Kozliiж i potjeиe iz Ћabice kod Ljubinja. Ovo je vrlo vjerovatno jer je poznato da su mnogi naљi ljudi, kada su doљli na visoke poloћaje i obogatili se, gradili zaduћbine u svom rodnom kraju, pa je to, sigurno, uиinio i Mustafaga Kozliж on je postao kizlaragom u novembru 1605. i na tom poloћaju je ostao do 1620. kada je svrgnut i 1622. ponovo postavljen. Umro je 1623. godine i pokopam na Ejubu u Istanbulu. Dћamija je bila Iocirana u centru mjesta, u mahali Cernici. Bila je graрena od tesanog kamena, dosta prostrana, i imala je uza se oko 15. metara visoku kamenu munaru oktogona eblika. Djelimiиno je poruљena u toku proљlog rata, a 1948. godine je do temelja sruљena i kamen od nje je upotrijebljen za zidanje zgrade zemljoradniиke zadruge u Ljubinju. Tada je nestala i ploиa s tarihom (kronogram) koja je bila uzidana iznad ulaznih vrata.

Mustafaga je sagradio u blizini dћamije, kao prateжe objekte, joљ sljedeжe: medresu, mekteb, tekiju, hamam, han i bunar. Svi ovi objekti podignuti su oko 1620. godine kada je i dћamija sagraрena. Ne zna se kad su medresa i tekija prestali raditi a hamam je sruљen 1896. godine i na njegovim temeljima je sagraрen mekteb i kafana. Da bi obezbijedio sredstva za izdrћavanje navedenih zaduћbina Iegator je uz dћamiju sagradio i desetak duжana, a sigurno je ostavio i druge nekretnine i novac. Za dћamiju je zavjeљtao jedan kaIigrafski pisan primjerak Kur'ana. Ne zna se taиno љta je sve legator ostavio za izdrћavanje svojih zaduћbina jer se nije saиuvala zakladnica niti ikakav dokumenat koji o tome govori.

2. Ahmedagin mesdћid sagraрen je prije 1656. godine љto saznajemo iz Putopisa EvIije Иelebije gdje se prvi put spominje. Ne zna se gdje je bio Iociran a ni kada je prestao raditi i sruљen.

3. Mesdћid u mahali Raspasci sagradila je Hasnija Tepariж roрena Rizvanbegoviж, oko 1860. Gudine. Ovaj je mesdћid sruљen u toku proљlog rata.

4. Mesdћid u mahali Barnosi gradili su Serdareviжi i Mataradћiжi koncem turske vladavine oko 1870. godine, i ovad je mesdћid poruљen u toku proљlog rata. U haremu kod ove dћamije sahranjen je Ademaga Љehoviж Zukov koji je poginuo u borbi s austrijskom vojskom na Ћegulji 29. 8. 1878. godine.

Ovdje treba joљ istaknuti da je u Ljubinju za vrijeme turske uprave sagraрeno i pet visokih i od kamena zidanih kula i to: Mataradћiжa na dva kata u Barnosima, Hromiжa na dva kata u Cernici kod dћamije, Bakirbegoviжa na tri kata u Prekupcima, Bubiжa na tri kata u Raspascima, u Bubiжa mahali, kod dћamije i Serdareviжa na иetiri kata u Barnosima. Ovu Posljednju snimio je Suljaga SaIihagiж 1930. godine i njena fotografija se иuva u Zavodu za zaљtitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Bubiжa i Serdareviжa kula imale su oko sebe dvoriљta ograрena visokim zidom poput kakva grada. Djelomiиno je uzgor joљ samo Bakirbegoviжa kula (sada vlasniљtvo Pupiжa) dok su ostale иetiri poruљene u toku proљlog rata. Svaka kuжa u Ljubinju imala je, kako navodi Evlija Иelebija, puљkarnicu i bila je kao tvrрava. Ljubinje nema tekuжe vode pa je zato za vrijeme turske uprave ovdje sagraрeno i viљe иatrnja koje je imala skoro svaka kuжa. Oko dћamije i u Raspascima bilo je viљe bunareva. Vodom iz ovih bunareva snabdijevao se i hamam sve dok je radio. U Ljubinju su ranije ћivjele sljedeжe muslimanske porodice, od kojih su neke, kako navodi EvIija Иelebija, doselile ovdje iz Herceg Novog: Bakirbegoviж, Bakљiж, Begoviж, Berberoviж, Bubiж, Жejvanoviж, Dizdariж, Duriж, Durmiљeviж, Fazliж, Grebo, Grozdaniж, Hadћiosmanoviж, Haliloviж, Hodћiж, Hromiж, Kadiж, Kriliж, Ljuboviж, Ljuta, Mataradћiж, Mrehiж, Mulahuseinoviж, Nikљiж, Nurkoviж, Omeragiж, Pajiж (bili veliki junaci), Serdareviж, Softiж, Љariж, Љehoviж, Tepariж i Trtak. Sve navedene porodice osim jedne kuжe Grozdaniжa, iselile su iz Ljubinja i danas ih ima po raznim mjestima Bosne i Hercegovine.

Najstariji predak porodice Serdareviжa doselio je, po svoj prilici, u Ljubinje iz Herceg Novog odakle su za vrijeme Kandijskog rata (1645-1669) bjeћale mnoge porodice, Rijeи »serdar« je kovanica od turske rijeиi »ser«, glava i perzijske »daљten«, drћati, imati, i znaиi: glavar, starjeљina, starjeљina jednog kraja, komandant, vojvoda, starjeљina janiиara u jednom kadiluku, Serdari ekrem je veliki vezir kao vrhovni zapovjednik vojske u ratu. Preci Serdareviжa vrљili su, sigurno, jednu od spomenutih funkcija pa su po tome i dobili svoje prezime. Ovdje donosimo dio genealogije (љedћera) porediee Serdareviжa koju je sastavio rahm. Smail ef. i koja je naрena u njegovoj pismenoj zaostavљtini. Najstariji poznati иlan ove porodice je Muratbeg koji je imao sina Ahmeda, a ovaj sina Mehmeda. Mehmed je imao sinove:

Omera, Osmana i Mehmeda. Omer je imao sinove: Mustafu, Aliju i Mehmeda, Osman je imao sinove: Ibrahima, Mustafu, Huseina, Mehmed kadiju i Saliha, a Muhamed sina Arifa. Mustafa, sin Omerov imao je sina Hasana, a Alija, sin Omerov sina Huseina, a ovaj sinove: Izeta i Mustafu. Ibrahim, sin Osmanov imao je sinove: Adema, Aliju i Osmana; Mustafa, sin Osmanov imao je sinove: Zulfikara, Hadћi Hasana i Ahmeda; Husein, sin Osmanov imao je sinove: Omera i Jusufa; Mehmed kadija, sin Osmanov imao je sina Hasana i Saliha, sin Osmanov sinove: Aliju, Abdulaha i Huseina. Adem, sin Ibrahimov imao je sinove: Murata i Rifata; Alija, sin Ibrahimov imao je sina Abdulaziza i Osman, sin Ibrahimov imao je sina Muharema. Ahmed, sin Mustafin imao je sina Osmana; Hadћi Hasan, sin Mustafin imao je kжerku Najlu; Zulfikar, sin Mustafin imao je sinove: Mustafu, Hafiz Smaila i Hamdiju, itd. Koliko je ova porodica brojna i razgranata svjedoиi i to љto su iz nje tokom vremena nastale sljedeжe porodice: Begoviжi, Fazliжi, Kadiжi, Mulahuseinoviжi, Omeragiжi i Softiжi.

Salih Serdareviж, sin Murtezin iz Ljubinja postavljen je 1. dћumada I 1179. (1763) godine za kadiju u Blagaju. Mehmed Serdareviж, sin Osmanov, sin Mehmedov, sin Muratov bio je takoрer kadija, ali se ne zna gdje i kada. Hafiz Smail ef. roрen je u Ljubinju 1888. godine. Otac mu Zulfaga bio je viљe godina naиelnik Ljubinja,a majka Mevka je kжerka Muhamed ef. Dizdareviжa (Ruћdije) iz Gradine kod Trebinja., naљeg poznatog pisca alhamijado literature.

Mekteb je zavrљio pred иuvenim muderisom Omer Hulusi ef. Duriжem koji je u svoje vrijeme slovio kao jedan od nekoliko najuglednijih hodћa u Bosni i Hercegovini i bio stalno иlan hodћinske izborne kurije. Pred Duriжem je i hifz zavrљio i postao je hafizom polovinom 1899. godine kada nije imao ni punih 11. godina. S njim je zajedno hifz zavrљio i Hafiz Akif ef. Bubiж, sin Alagin iz Ljubinja.11) Kasnije je uиio u Mostaru u Roznamedћijinoj i Koski Mehmed paљinoj medresi. Od 1909. do 1914. godine pohaрao je Љerijatsku sudaиku љkolu (Mektebi nuvvab) u Sarajevu koju je s uspjehom zavrљio 1914. godine. Godine 1914. stupio je u drћavnu sluћbu i od tada pa sve do penzionisanja 1946. godine stalno se nalazio na duћosti љerijatskog sudije (kadije) u raznim mjestima Hercegovine: Stocu, Ljubinju, Bileжi, Nevesinju i Mostaru. Bio je dobro verziran u svojoj struci i svim islamskim disciplinama. Svoju duћnost je uvijek i svugdje savjesno i s puno uspjeha obavljao. Po prirodi je bio veliki pacifista pa je zato, prilikom parnica, stranke koje se spore uvijek oиinski savjetovao i uporno ih mirio. U ovome je imao mnogo uspjeha jer je uћivao veliki ugled kod svih stanovnika u svim mjestima u kojima je sluћio. Rahm. Smail ef. je bio viљe od 50. godina predsjednik ili иlan Vakufskih povjerenstava u Stocu, Ljubinju, Bileжi, Nevesinju i Mostaru, i иlan dvaju sabora IZ. Dok se nalazio na ovim duћnostima mnogo je uиinio na vjerskom i vjersko prosvjetnom uzdizanju muslimana u svim krajevima u kojima je sluћio. Иesto mi je priиao da je rad u organima vakufske uprave uvijek smatrao svojom najglavnijom duћnoљжu i da mu je ovaj posao priиinjao najviљe poteљkoжa i donosio mnogo briga. Svugdje je mnogo radio na zaљtiti i opravci vjerskih objekata i cjelokupne vakufske imovine. Dalje se brinuo o mektebima i vjerskom odgoju muslimanske omladine. I koliko god su objektivni oslovi dozvoljavali on je na svima ovim duћnostima zadovoljio i dao vidne rezultate.

Za vrijeme svoje relativno dosta duge sluћbeniиke karijere on je, kao kadija i predsjednik vakufskih povjerenstava, odrћao viљe vrijedinih govora i predavanja. Bio je komunikativan i u druљtvu veoma prijazan i lak. Sa svakim je kontaktirao na ravnoj nozi i bez imalo uobraћenosti. Bio je velikli altruista i svakome je, bez razlike, pruћao pomoж i zaљtitu. To je иinio i u proљlom ratu kada je bio i sam ugroћen i morao bjeћati. Posebna je zasluga rahm. Smail ef. u tome љto je iz krajeva u kojiima je sluћio, uputio na љkolovanje i zanate izvjestan broj muљke i ћenske muslimanske djece. I ne samo to, nego je mnoge i novиano pomagao. Svi ovi imaju zahvaliti iskljuиivo Smail ef. da su se љkolovali li postali ono љto danas jesu. U njegovoj pismenoj zaostavљtini naрene su razne priznanice i diplome na temelju kojih se moћe zakljuиiti da je on obilato novиano pomagao kulturno-prosvjetna druљtva: Gajret, Uzdanicu i sve kulturno-prosvjetne akcije. Dalje je pomagao izgradnju dћamija u Reиicama, Rotimlji, Odћaku kod Nevesinja i drugdje. On je sve ovo иinio bez ikakve reklame li Iskljuиivo u ime Boga koga je nepokolebljivo vjerovao.
Umro je u Mostaru 16. juna 1974. godine i sahranjen u haremu kod Љariжa dћamije na Luci.
Rahmetullahi alejhi!

Hivzija Hasandediж; Glasnik VIS-a 1974. Broj 11-12, str 538-541.