DOPRINOS LJUBINJSKE PORODICE HROMIЖ BOSANSKOJ KULTURI KNJIGE

U dosada najsveobuhvatnijoj studiji o rukopisnoj knjizi unutar muslimanskog toka bosanske kulturne historije, Muhamed Ћdraloviж je osvijetlio ranije zanemarenu ulogu prepisivaиa. Time je ukazao na doprinos jedne u nizu skupina obrazovanih ljudi иije se sudjelovanje u kulturi knjige moћda nije ogledalo u pisanju izvornih djela, koja se najradije istiиu jer ih se smatra stvaralaиkim vrhovima pisane kulture jednoga naroda. Meрutim, bez uvida u djelatnost kako prepisivaиa, tako i kaligrafa, иitatelja, bibliofila, bibliotekara, knjigovezaca i trgovaca knjigom, nije moguжe steжi potpunu sliku o mjestu knjige u nekoj kulturi. Ovo naroиito vaћi za doba prije љirenja љtampe, kada je knjiga bila rukom pisana i prepisivana, te utoliko skupocjenija. U Gazi Husrev-begovoj biblioteci pohranjene su mnoge zbirke privatnih i javnih biblioteka, koje иine prvorazredan izvor za prouиavanje bosanske historije opжenito, a kulture knjige posebno. Takva jedna zbirka, nastala u prvoj polovini 19. stoljeжa, pripadala je kadiji Salihu Hromiжu i smatra se jednom od najznaиajnijih zbirki iz osmanskog doba kod nas. Uz jedan izuzetak, o zbirci i njezinom vlasniku do sada sepisalo uglavnom usputno.

Cilj ovog teksta je da, kao prvo, predoиi nove podatke iz ћivota kadije Hromiжa kao bibliofila i darivatelja knjiga. Potom, uzimajuжi u obzir da se u rasponu od preko jednog stoljeжa u rukopisima i dokumentima javlja иak pet razliиitih osoba pod imenom Salih Hromiж, ovim иlankom ћelimo razjasniti njihov identitet i otkloniti zabunu koja oko toga postoji. To je iziskivalo da se na osnovu historijskih dokumenata i liиnih svjedoиanstava pokuљa utvrditi porijeklo ove porodice. Na kraju иlanka, po prvi put je dat cjelovit prijevod i transkripcija vakufname kadije Hromiжa.

Kadija Salih Hromiж

Na dvije stranice sidћila Sarajevskog kadiluka, nalazi se upisana vakufnama s datumom od 9. muharrema 1244, tj. 22. jul 1828. godine, iz koje se vidi da je kadija Salih Izet-efendija, sin Ismailov, stanovnik sarajevske mahale Halaи Davud, uvakufio jedan primjerak Kur’ana i 159 knjiga. Za muteveliju ili upravitelja vakufa imenovan je neki mula Jusuf, sin Husejnov.

Kadija Hromiж je vakufnamom odredio da poslije njegove smrti o zbirci brinu njegovi sinovi Mehmed Seid i Alija Љaжir, a iza njih njihovi muљki potomci. To je sve љto nam o njemu govori tekst vakufname. Meрutim, na marginama svojih knjiga, kadija Hromiж je ostavio zabiljeљke iz kojih moћemo saznati da je kao kadija sluћbovao u mjestima Bosna-Brod, Duvno, Akиehisar i Tirana.

Takoрer, moћe se saznati gdje, kada i po kojoj cijeni je nabavljao knjige, zatim imena preрaљnjih vlasnika, te osoba koje su posuрivale knjige na иitanje. Ove biljeљke mogu posluћiti kao izvor za prouиavanje tokova kolanja knjiga, intelektualnih mreћa i za rekonstrukciju иitateljskih zajednica. Pod pretpostavkom da je na marginama rukopisa biljeћio svoje misli, zapaћanja i dogaрaje, pomnije iљиitavanje marginalija moglo bi nam pomoжi da steknemo jasniju sliku o ovom иovjeku. Zbirka sadrћi i nekoliko medћmua. Osim љto moћe podrazumijevati zbornik viљe djela uvezanih u jedan tom, medћmuom se naziva i biljeћnica, „svaљtara“, koja obiиno sadrћi razne biljeљke pisca u vezi s dogaрajima, osobama, zatim liиne dojmove i razmiљljanja. Prema dosadaљnjim uvidima, ni jedna od medћmua ove zbirke ne spada u kategoriju liиnih biljeћnica. To ne treba иuditi, jer teљko je oиekivati dabi svesku s intimnim biljeљkama – sve da je i postojala - vlasnik uvakufio i tako uиino javnom. U samome tekstu vakufname, darodavac je upisan kao „Salih Izzet sin Ismailov“.

Na viљe rukopisa on se potpisao i kao „Salih Izzet Hromo-zade“.Љtaviљe, sve saиuvane knjige zbirke imaju utisnute vlasniиke peиate na kojima piљe „Vakuf Saliha Izzet efendije Hromo-zade“.

Dva su peиata, jedan manji, ovalni, a drugi veжi i okrugli, s godinom 1284/1867. Veжi peиat je vjerovatno utisnut kada je zbirka, shodno vakufnami, prenoљena u biblioteku Osmana Љehdije.

Kako жemo kasnije vidjeti, muљki potomci kadije Hromiжa nisu izumrli, pa je nejasno zaљto i pod kojim okolnostima je zbirka prenesena u Osman Љehdijinu biblioteku.

Poznato je da u osmanskoj Bosni prezimena nisu postojala, veж bi se u dokumentima navodilo ime osobe i njenog oca. Ponekad bi se navela titula (npr.hadћija, aga), zanimanje (saraи, kadija) ili mjesto porijekla (Travniиanin, Bosanac, i sl.).

Meрutim, bilo je sluиajeva da su pojedinci i porodice koristili prezimena koja nisu bila ustaljena, a obiиno su zavrљavala na perzijski nastavak „zade“ ili turski „oğlu“, oba u znaиenju „sin (tog i tog)“ љto odgovara funkciji slavenskog nastavka -iж ili -viж.

Tako se meрu svjedocima vakufljenja Hromiжevih knjiga spominju Dћenetizade (Dћenetiж) i Rami-zade (Ramiж). Ali, kako u Bosni nisu rijetka prezimena koja zavrљavaju na „o,“ posve je moguжe je da naљ kadija svoje prezime izgovarao „Hromo“. O tome viљe kada budemo govorili o njegovom porijeklu.

Iz dosada reиenog, dalo bi se zakljuиiti da je kadija Hromiж bio puki sluћbenik Carstva i samozatajni ljubitelj knjiga. Ali, sudeжi po dva dokumenta, pronaрena u istanbulskom Baєbakanlık Arєivi, radi se o иovjeku koji je bio najizravnije ukljuиen u onovremena druљtvena previranja.

U prvom dokumentu, datiranom 11. rebiul-ahira 1243/1. novem-bar 1827. godine, bosanski valija Abdurahim-paљa se obraжa Porti, ћaleжi se na stanje u Bosni. Nakon opљirinog uvoda, u kojem opisuju razliиite vrste ljudi u Bosanskom ejaletu i njihove osobine, valija posebno optuћuje odreрene pojedince za naruљavanje poretka i saradnju s Austro-Ugarskom, poimenice navodeжi kadije Sarajliju Saliha Izzetija (Saraylı Salih Izzeti) i Osmana Nuri-efendiju, te sarajevskog muftiju Mehmeda Љakira Muidoviжa, kao glaveљine (ruasay) ogrezle u zlo (munhemik-i љerr) na koje potiиu (tahrik olan).

Zanimljivo je da se ova mjera treba izvesti tako da izgleda kao da se radi o nagradi ili napredovanju u sluћbi:

„Neka se protjeraju tako љto жe se to narediti kao nagrada za njihovu odanost i sluћbu koja im se dodjeljuje na po jedan poloћaj na mjesta izvan Bosne, a u kojoj su (sluћbi) oni oиigledno ispoljavali namjeru da ћele иiniti smutnju.“

U drugom pismu, koje nosi datum 29. dћumadel-ahir 1243/17. januar 1828. godine, odaslanom vjerovatno nakon љto je njegov dopis razmotren i uvaћen, Abdurahman-paљa piљe gdje bi trebalo premjestiti navedene osobe, te predlaћe da se Salih Izzeti-efendija poљalje u kadiluk Kratovo. Da li je on na kraju i otiљao u Kratovo, nije poznato.

Zakljuиak da je „kadija Salih Izzet efendi Sarajlija“, koji je zadavao muke Abdurahim-paљi, zapravo naљ kadija Salih Hromiж, izvodimo iz toga љto je on u vakufnami spomenut kao „Salih Izzet efendi, sin Ismailov“, stanovnik sarajevske mahale Halaи Davud.

Naravno, postoji moguжnost da su dvojica kadija istoga imena istodobno ћivjela u Sarajevu, ali, u nedostatku suprotnih dokaza, tu pretpostavku moћemo odbaciti. U tom sluиaju i datum uvakufljenja knjiga (9. muharem 1244/12. juli 1828. godine), tj. љest mjeseci nakon drugog dopisa Abdurahim-paљinog, bacanovo svjetlo na okolnosti pod kojma je kadija Hromiж darovao svoju biblioteku:

nije li se on moћda odluиio na vakufljenje knjiga u ћelji da uиini dobro djelo pred odlazak u jednu vrstu progonstva iz kojeg nije bio siguran da жe se vratiti?

Treba istaжi da u istom dopisu Abdurahim-paљa traћi progonstvo za neke osobe, poput livanjskog kapetana Ibrahim-bega. Napokon, kako жemo vidjeti kasnije, u porodici Hromiжa je ostalo upamжeno da je neki njihov predak, koji je „gradu ostavio knjige“, stradao nasilnom smrжu.

Sve ovo navodi na zakljuиak da je kadija Hromiж imao burniji ћivot nego љto se moglo pretpostaviti, ћivot obiljeћen previranjima, koje su sultanove reforme izazvale u Bosni, a posebno odluka o ukidanju janjiиara.

Pored kadije Hromiжa, u Abdurahim-paљinim pismima spominju se Ahmed-beg Gradaљиeviж, Murat-kapetan Gradaљиeviж i Hasan-aga Peжki, sve ljudi koji su kasnije odigrali krupne uloge u pokretu Husein-kapetana Gradaљиeviжa.

Ovdje nije mjesto da se zadrћavamo na biografijama ljudi koje se spominju u vakufnami, tek treba reжi da su neki od njih takoрer bili izravno ukljuиeni u dogaрaje oko pokreta Husein-kapetana, s jedne ili s druge strane. To se odnosi na Ahmed-efendiju, sina Sulejmanova iz Prilepa, kadiju pred kojim je Hromiжeva zbirka uvakufljena, a koji je, prema Muvekkitu, postavljen sa zadatkom da „smiri Bunu u Bosni“; a zatim na svjedoka Mehmed Emin-bega Dћenetiжa, sarajevskog mutesellima i jednog od voрa pokreta Husein-kapetana Gradaљиeviжa, koji je kasnije poginuo u bitki protiv Mahmud Hamdi-paљe.

Treba istaжi da u istom dopisu Abdurahim-paљa traћi progonstvo za neke osobe, poput livanjskog kapetana Ibrahim-bega.

Kada veж navodimo Muvekkita, zanimljivo je da on spominje osobu po imenu Goro Hromiж, иlana komisije koju je Abdurahim-paљa uspostavio sazadaжom da izvrљi procjenu tzv. „dћeraimi nakdi“ ili otkupnine koju je trebalo uzeti, pretpostavlja se, od zatoиenih protivnika Porte, ali o tom Hromiжu drugih podataka nema.

Vakufnama kadije Hromiжa

U struиnoj literature na naљem jeziku veж je pisano o sadrћaju i formi vakufnama. Da podsjetimo, vakufnama ili vakfija je povelja koju je kadija izdavao darodavcu, tj. vakifu kao potvrdu o darovanoj imovini. Sadrћi podatke vezane za иin vakufljenja: popis darovane imovine i uvjete pod kojima je darovana, zatim imena vakifa, mutevelije, svjedoka, datum i mjesto uvakufljenja. Tekst vakufname se prepisivao i u sudske protokole. Tako su saиuvane mnoge izgubljene vakufname, љto je sluиaj i s Hromiжevom. S obzirom na srediљnje mjesto knjige u muslimanskoj kulturi, razumljivo je da su иesto vakufljene knjige i biblioteke, obiиno kao dio nekog љireg vakufa, npr. medrese, dћamije ili tekije. Vakufnama kadije Hromiжa je posebna i po tome љto su predmet vakufa iskljuиivo knjige. No, temeljita obrada Hromiжevih knjiga sa stanoviљta paleografije i kodikologije tek predstoji.

Potomci kadije Hromiжa

Kao љto se vidi iz teksta vakufname, kadija Hromiж je imao dva sina. Na nekim od rukopisa ubiljeћen je kao vlasnik Mehmed Seid, sin kadije Hromiжa, godine 1256/1840-1841. Nastojeжi da naрemo potomke kadije Hromiжa ne bi li o njemu viљe saznali, pomoglo nam je kazivanje gрe Hibe Hadћimujagiж, unuke Hilmi efendije Hromiжa, koje ona prenosi od svoje majke Ate: neki porodiиni predak je imao knjige koje je uvakufio, odnosno, kako bi majka Ata govorila, „ostavio gradu biblioteku“. Porodiиna predaja joљ kazuje da je taj иovjek nastradao nasilnom smrжu u nekoj vrsti linиa. Iz kazivanja gрe Hadћimujagiж i njene rodice Aљide Zaimoviж, dalje se moћe saznati da je njihov dedo Hilmi-efendija bio sin Ali-efendije („Al-efendije“) i Atije. Iako imena daljnjih predaka nisu poznata, razloћno je zakljuиiti da je njihov pradedo Alija Hromiж jedan od dvojice sinova kadije Hromiжa, spomenutih u vakufnami. U prilog ovome govori i иinjenica da je jedan od Hilmi-efendijinih sinova, Alija, moћda dobio ime po dedi, a drugi, Seid, po oиevom amidћi, za koga nismo mogli utvrditi da je imao potomaka. Љto se tiиe predaka kadije Hromiжa, on na dva mjesta biljeћi da je rukopise naslijedio, iz иega bi se dalo zakljuиiti da su njegovi neposredni preci bili svakako pismeni, a moћda i uиeni ljudi.

Stolaиki Hromiжi

Za razliku od sarajevskih Hromiжa, u Stocu danas nema muљkih potomaka porodice istog prezimena. Posljednji stolaиki Hromiж bio je Salih-efendija, koji je stradao od иetniиke ruke u II svjetskom ratu. Bio je imam Uzunoviжke dћamije, u kojoj je nekoliko naraљtaja Hromiжa vrљilo imamsku duћnost.2Salih-efendija je bio i muallim u mektebu, koji se nalazio u Sumbuliжa medresi. U Uzunoviжa mahali se nalazila Hromiжa kula. Hromiжi se javljaju kao svjedoci u viљe stolaиkih vakufnama iz 19. stoljeжa, uloga koja je pripadala uglednijim иlanovima zajednice. Tako se u vakufnami iz 1838. godine spominje Mula Salih Hromo-zade (Hromiж), a u tri sluиaja navodi se kao svjedok zajedno sa sinom Abdulahom, takoрer u 1838. godini. U drugoj vakufnami, iz 1873. godine, spominju se svjedoci Salih-efendija Hromo-zade i njegov sin Mula Ibrahim. S obzirom na vremenski raspon od 35 godina, zatim na razliиito tituliranje (u prvom sluиaju mula, a u drugome efendija), te иinjenici da su u oba sluиaja navedeni sinovi razliиita imena, moћe se zakljuиiti da se radi o dva razliиita Saliha Hromiжa u Stocu, pri иemu bi mlaрi Salih Hromiж bio dedo posljednjeg stolaиkog Hromiжa, ubijenog imama Uzunoviжke dћamije, koji se takoрer zvao Salih. S obzirom na vremenski raspon, vjerovatno se radi o jednoj lozi stolaиkih Hromiжa, koji se kroz nekoliko naraљtaja javljaju u dokumentima i rukopisima. Veж spomenuti Abdullah Hromiж se ubraja u jednog od naљih „vrsnih prepisivaиa-kaligrafa“, uglavnom djela na arapskom jeziku. Njegovi prepisi nastali su u Stolaиkoj dershani i mostarskim medresama Karaрozbegova i Roznamedћijina izmeрu 1834. i 1859. godine. Nije iskljuиeno da je Abdulah Hromiж bio i uиitelj u nekoj od ovih ustanova. Meрu stolaиkim Hromiжima zabiljeћen je kao vlasnik knjiga i Salih Sidki (sin Ibrahim-efendije) Hromiж (godine 1317/1899), koji bi, s obzirom na isto ime oca, mogao biti stariji brat posljednjeg imama Uzunoviжke dћamije. Jedinstven rukopis, иuvan u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, je prijevod Kaside-i burde na bosanski koji je napravio Halil Hrle iz Stoca, a vlasnik mu je bio Salih Sidki Hromiж. Upravo je љtampan reprint rukopisa s transkripcijom i uvodnim izlaganjima trojice znamenitih teologa. Dakle, Hromiжi su bili stolaиka porodica, koja je dala viљe uиenih ljudi, koji se javljaju kao imami, uиitelji, prepisivaиi, иitatelji i vlasnici knjiga, od kojih je saиuvan tek jedan dio.

Ljubinjski Hromiжi

Najstariji poznati spomen nekog Hromiжa u osmanskim dokumentima saиuvan je u Dubrovaиkom arhivu i odnosi se na ljubinjskog kadiju Hromiжa iz 1784. godine. Kod Gradske dћamije u mahali Cernica postojala je dvospratna Hromiжa kula, sruљena u II svjetskom ratu.

Hromiжi su kulu kupili od Dizdariжa po dolasku u Ljubinje iz Orahova Dola, gdje su odranije imali kulu i odћak. Kuжa hadћi Avdage Hromiжa kod Gradske dћamije sluћila je kao ћenski mekteb 1896. godine. Do II svjetskog rata, sva njegova djeca su se odselila u Sarajevo i Zenicu, osim jedne kжerke, koja je ubijena 1941. godine.

Meрu ljubinjskim Hromiжima je bilo i trgovaca, kao љto je sluиaj s Osmanom Hromiжem, koji se spominje u dokumentu iz 1801. godine. Vjerovatno se radi o istom Osmanu Hromiжu, koji se u pismu iz 1800. godine ћali ljubinjskom kadiji da raja iz okolnih sela sijeиe drva i napasa stoku u Orahovom Dolu. Orahovi Do je selo u opжini Ravno, na oko 5 km od manastira Zavala, na putu prema Slanom i Dubrovniku. Tamo su nekada ћivjeli Hromiжi, koji su tu imali „velike posjede i kulu na sred sela, koja se joљ uzgor nalazi.“ I zaista, u ovom danas katoliиkom selu, s crkvom koja poloћajem ukazuje da je nekad bila pravoslavna, i danas stoji Hromiжa kula, koju mjeљtani znaju pod tim imenom. Zanimljivo je da se na inernet stranici fondacije posveжene izuиavanju naslijeрa tog dijela naљe zemlje mogu vidjeti fotografije Orahovog Dola, ukljuиujuжi Hromiжa kulu sa sljedeжim potpisom:“Kula. Kraj nje se uvijek prolazilo s poљtovanjem.” Nije poznato kada su posljednji Hromiжi napustili Orahovi Do, odnosno imanje koje su tamo drћali, ali se moћe pretpostaviti da je to bilo u godinama nakon Hercegovaиkog ustanka 1875. godine, kada su mnogi muslimani napustili podruиje Popova polja.

Stolaиki i ljubinjski Hromiжi su vjerovatno istog porijekla. U Hercegovini je bilo Hromiжa joљ u Bjelimiжima kod Konjica, ali oni su postali od pretka koji se doselio iz Ljubinja.

Ostali Hromiжi

Izgleda da se prezime Hromiж ili Romiж javlja i u Bosanskoj krajini. U ovom drugom obliku, koje je vjerovatno nastalo od „Hromiж“, nose ga ћitelji viљe pravoslavnih sela. Beжir Hromiж se spominje kao kotarski delegat za Sanski Most na skupљtiniJugoslovenske muslimanske organizacije, odrћane 10. i 11. decembra 1924. godine. Љto se tiиe rasprostranjenosti prezimena Hromiж u Republici Hrvatskoj, iz nedavno љtampanog trotomnog Hrvatskog prezimenika moћe se vidjeti da je zastupljeno u mjestima Knin, Rijeka, Zadar, Rava kod Zadra i Mrljane na otoku Paљmanu.

Prezime Hromo

S obzirom na blizinu Orahovog Dola, Ljubinja i Stoca, Hromiжi, koji su nastanjivali ova mjesta, trebali bi imati zajedniиko porijeklo. Љto se tiиe Hromiжa, koji veж najmanje dva stoljeжa ћive u Sarajevu, u nedostatku jasnih pokazatelja, moћemo samo pretpostavljati da su i oni porijeklom iz Hercegovine. Posve je moguжe da se kadija Hromiж, koji je po prirodi posla ћivio u viљe mjesta Carstva, ili njegov otac, u jednom trenutku skrasio u Sarajevu. Odgovor na ovo pitanje moћda жe dati pomnije iљиitavanje zabiljeљki po marginama knjiga njegove zbirke, a naroиito rukopisa za koje tvrdi da ih je dobio putem nasljedstva. Nema dokaza da je kadija Hromiж porijeklom bio iz Stoca niљta viљe ili manje nego da je bio iz Ljubinja. Njegovo vezivanje za Stolac u naљoj literaturi vjerovatno je nastalo usljed spominjanja veжeg broja stolaиkih Hromiжa, ukljuиujuжi nekoliko Saliha Hromiжa, meрu vlasnicima i prepisivaиima knjiga. Postoji joљ jedna moguжnost: da su sarajevski Hromiжi potekli od Hroma iz Turova kod Trnova. Danas u Sarajevu ima petnaestak porodica koje nose prezime Hromo. Neko ko se potpisivao kao „Hromo- zade“ mogao je biti i Hromiж, ali Hromo. Nijerijedak sluиaj da prezime na „o“ vremenom dobije nastavak „iж“.

Stjepan Hromiж

Na kraju da spomenemo biljeљku, koju je napravio Avdo (Hasana) Hromiж iz Pariza, koji se zanimao za porodiиno porijeklo, i ostavio sljedeжi zapis koji citiramo izvorno:

„Porodica Hromiж potjeиe iz plemena Ljepava koje se javlja u Poljicu u Hercegovini veж od 1180.gdje i danas ћivi. Grb plemena je poluљtitiиan, odozgo ravan a dole malo љiljast љtit иije je polje plave boje obrubljeno zlatnom trakom. Najstariji muљki иlan plemena bio je starjeљina plemena i ujedno i ћupan poljiиke oblasti, koja je obuhvatala cijelo Popovo polje.

Prvi poznati poljiиki ћupan koji se javlja godine 1180. kao posrednik u nekom poslu izmeрu Dubrovnika i bosanskog kralja bio je Mihajlo Ljepava.

Njegov praunuk Pavle Ljepava otcjepio se od plemena 1374. nastanivљi se na svojem materinstvu u Orahovu Dolu gdje mu se i danas nalazi kula zvana Voniжa kula. Osnovao je porodicu Orahdolskih Ljepava. Pavle Ljepava sudjelovao je u bitci na Kosovu kao odabranik bosanskog kralja i izgubivљi u bitci nogu bio je prozvan Hrom.

Njegova sina Vlatka prozvaљe Hromiжem.

Poslije Kosovske bitke Pavle Hromo bi promaknut u titulu vojvode i to od bosanskog kralja sa ovlaљtenjem kupljenja carina u svom podruиju. Njegov grb ostao je kao u porodice Ljepava sa razlikom da se preko plavog polja nalazi mrk pojas.

Vojvodu Pavla naslijedi njegov sin Vlatko koji se oћeni Katarinom, kжerkom kneza Nikole Kaиiжa. Vlatko je imao dva sina, Andriju koji se oћeni Marom Vukoviж Kaиiж, dopisano rukom iznad, op. autora, a mlaрi Vukadin sa Jelenom Jablanoviж.

Kad je 1432. Umro Vlatko sinovi se pocjepaљe te stariji Andrija dobi Orahov Dol i sva oиeva prava pa i grb, a mlaрi Vukadin dobi baљtinu u blagu i novcu te se nastani na imanju svoje ћene blizu Livna.

Od Vukadina Hromiжa nastade porodica Hromiж koja joљ i danas ћivi naistom mjestu.

Vojvodu Andriju Hromiжa naslijedio je sin mu Stjepan koji je god. 1463. nakon krvavog okrљaja uhvaжen i ubijen od Turaka, a njegova sina Ostoju zajedno sa majkom Mirjanom prevedoљe na islam, davљi Ostoji ime Mehmed a majci mu Mejra. Mehmed dobi naziv aga.

Potomstvo mu se saиuvalo do danas.

Godine 1739. nastade ponovo cjepanje porodice Hromiж. Zaimaga Osman stupi u tursku vojsku i dobi naziv Miralajbega, nastani se tamo i osnova porodicu љжitovskih Hromiжa sa predikatom begova. Sarajevo 1938. godine.“

Podaci iz ovog zapisa nisu popraжeni biljeљkama o izvorima, pa ih je teљko provjeriti. Ono љto se smo uspjeli ustanoviti je da je postojao Stjepan Hromiж, koji se pod tim imenom spominje u jednom srednjovjekovnom dokumentu na staroslavenskom.

Takoрer, mjeљtani sela Poljice imaju predanje o djeиaku koji je odveden u janjiиare da bi kasnije postao paљa.

Dokument u kojem se spominje Stjepan Hromiж je datiran od 5. septembra 1401. godine.

U njemu Dubrovиani obeжavaju poslati izaslanike bosanskom kralju radi poravnanja dugova, objaљnjavajuжi da to nisu mogli obaviti ranije usljed kuge:

„Presvijetlom i previsokom gospodinu Ostoji, po milosti i volji Boћijoj kralj Srbima, Bosni i [tako] dalje, od vladajuжeg kneza Grada Dubrovnika, vlastele i od иitave opжine mnogosmjereno poklonjenje. Listinu Vaљega kraljevstva [= Vaљu kraljevsku listinu] primismo od Vaљeg sluge Stjepana Hromiжa i љto nam mnogo mudro i poљteno pripovijeda rijeиi Tvoga veliиanstva o svemu dobro razumismo. A ovdje gdje prije ovog ljeta [?] Tvoje kraljevstvo posla k nama Stjepana ondje bijaљe kako se nije skrilo [?]: vlastela se bijaљe razbjeћala od muke i od nevoljekoju bijaљe Bog dopustio te ne mogosmo Tvome kraljevstvu odgovoriti. A ovdje gdje [= a sada kad] Bog po svojoj milosti odvrati onu bolest vlastela se skupila i tako smo odluиili da poљaljemo Tvome kraljevstvu naљe vlasteoske poklisare (=izaslanike): po njima жemo Tvome veliиanstvu odgovoriti za sva dugovanja i za stonski dohodak [: solana].“

Zakljuиak

Najraniji nama poznati nositelj prezimena Hromiж daitra s poиetka 15. stoljeжa, a javlja se u prepisci izmeрu dubrovaиkih vlasti i bosanskog dvora.

Sa stanoviљta historije knjige, znaиajno je da se u osmanskim dokumentima i arabiиkim rukopisima iz 19. i ranog 20. stoljeжa muslimanski Hromiжi javljaju kao vlasnici, prepisivaиi i vakifi rukopisnih knjiga na arapskom, turskom, perzijskom i bosanskom jeziku.

Posebno se istiиu kadija Salih Hromiж, koji je uvakufio vaћnu zbirku knjiga, te Abdullah Hromiж, koji spada meрu desetak najvaћnijih prepisivaиa i kaligrafa iz Bosne.

Jedan od najzanimljivijih rukopisa, koji se иuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, pripadao je Salihu Sidkiju Hromiжu.

Muslimanske porodice s prezimenom Hromiж nastanjivale su Sarajevo i, do II svjetskog rata, Stolac i Ljubinje.

Knjige koje su nam ostavili predstavljaju vrijedno svjedoиanstvo o kulturi bosanskohercegovaиkih muslimana.

Prijevod vakufname kadije Hromiжa

Ovo je ono љto spada u ispravan vakuf i njegove uvjete, a nalazi se kod mene. I donio sam presudu o njegovoj valjanosti i neopozivosti znajuжi za razilaћenje meрu ranijim imamima. A ja sam siromah hafiz Ahmed, sin Sulejmanov iz Prilepa, kadija u gradu Sarajevu. Hvala Bogu koji je uputio svoje robove vjernike i vjernice na dobra djela i koji je ukazao muslimanima i muslimankama na иinjenje dobroиinstava kada je rekao:

„Dobra djela zaista poniљtavaju hrрava:“

I neka su blagoslov i mir na Njegovog poslanika Muhammeda, najиasnijeg od stvorenja, i na njegovu porodicu i drugove koji su predvodnici Boћijih stvorenja na putu dobrih djela. A potom: uzrok i razlog pisanju i sastavljanju ovog ugodnog pisma, te povod i razlog njegovom uobliиavanju i sastavljanju je sljedeжi: jedan od stanovnika mahale Hallaи Davud u gradu Saraj Bosna, osoba po imenu Salih Izzet-efendija, sin Ismailov, koji spada u ugledne kadije, izvrљio je na sudu i sudskome vijeжu, gdje se donose odluke i potpisi, љerijatsku, vjerodostojnu potvrdu i uobiиajeno i jasno priznanje o vakufu иije objaљnjenje slijedi u prisustvu osobe po imenu Mulla Jusuf, sin Husejnov, koji spada u stanovnike mahale Vekil Harи, a koji je postavljen kao mutevelija radi registracije. Ono љto vodi je Boћije uputstvo. Rukovodeжi se u poslu prema sadrћaju koji nosi sreжu,

„A za dobro koje za sebe pripremite naжi жete nagradu kod Boga.“,traћeжi zadovoljstvo Milostivog gospodara i bjeћeжi od Njegove bolne kazne „na dan kada neжe nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo жe onaj koji Bogu srca иista doрe spasen biti“, i ћeleжi zauzimanje plemenitog Boћijeg poslanika - nek su na njeg najodabraniji pozdravi i spas - zavjeљtao sam i uvakufio iz svog najboljeg imetka i najvrednijeg љto sam stekao, uz иistu i iskrenu namjeru i dobar i potpun nijjet, vjerodostojnim љerijatskim izdvajanjem i vakufljenjem i uobiиajenim i jasnim zavjeљtenjem jedan svezak Иasnog Mushafa i 158 svezaka razliиitih knjiga иija su imena dolje navedena. I ovako sam postavio uvjet:

neka se spomenute knjige иuvaju kod mutevelije, a dok ja nosim odjeжu ћivota, neka ja odluиujem o spomenutim knjigama i poslovima upravljanja vakufom, promjenama i izmjenama spomenutih uvjeta jednih za drugim [tj. onako kako bude dolazilo do promjena]. U vrijeme kada bude neophodno da popijem piжe smrti naredbom Boga Vjeиnog i odredbom Vladara Koji ne prolazi, neka mutevelije spomenutog vakufa ravnopravno budu moji sinovi Mehmed Seid i Alija Љaжir. I neka se njime koriste. A kada jedan od njih dvojice umre, neka upravljanje i иuvanje [uvakufljenih knjiga] samostalno vodi onaj drugi. I neka koriљtenje [vakufa] takoрer bude zajedniиko meрu svom njegovom muљkom djecom. A nakon smrti njih dvojice neka mutevelija bude najstariji po godinama od moje muљke djece i od djece moje muљke djece i od djecine djece moje muљke djece. I neka svi muљki potomci uиestvuju u njegovom љirenju i neka budu nadziratelji. I neka se иuva kod jednog mutevelije. Neka ne daju nijedan primjerak na zaduћenje ili na neki drugi naиin. Ako, ne daj Boћe, doрe do gaљenja [loze], neka se Иasni Mushaf i spomenute knjige predaju uz znanje uzviљenog љerijatskog sudije koji u spomenutom gradu izvrљava propise jasne vjere i oћivljava [sprovodi u djelo] obavijesti jasnog suda, u ruke efendiji koji je bibliotekar [hafizi-kutub] postavljen u biblioteku merhum Osman Љehdi-efendije, koja se nalazi u dvoriљtu spomenute Careve dћamije. I neka se izvrљi njihovo registriranje i [stave] uvjeti da se nikada ni na koji naиin ne izdvajaju iz spomenute biblioteke i neka se nikome ne daju na zaduћenje. I neka se predaju navedenom muteveliji spomenuti Иasni Mushaf i navedene i spomenute knjige. Neka ih on takoрer preuzme i prihvati i neka o njima, kao i ostalim vakufima, odreрeno vrijeme brine. Kada je [gore navedeno] rekao, nakon zakonske potvrde, spomenuti vakif je upravio uzde svog govora i od saglasnosti ih vezao za neslaganje [tj. umjesto da se sloћi izrazio je neslaganje]. U znaиajnom mezhebu trojice imama - nek je nad njima milost Moжnog - va-kufljenje Иasnog Mushafa i knjiga koje spadaju u vrstu pokretnina, ne moћe se neizvrљiti. A poљto takoрer nije dozvoljeno da se izvrљe uvjeti koji se na njemu [vakufljenju ili na tome tj. na stavu da nije sprovodljivo odnosno izvrљivo] temelje, on [vakif ] je rekao:

„Povukao sam vakufljenje spomenutog Иasnog Mushafa i navedenih uvakufljenih knjiga i zatraћio sam da se povrate u moj posjed kao љto je bilo ranije. Kada je to rekao, spomenuti mutevelija se ispravno umijeљao oslanjajuжi se na Onog Koji obilno nagraрuje [eљ-Љekur]. Doista je stvar u skladu sa zakonskim naиinom koji je izloћen. Meрutim, poљto je vakufljenje Иasnog Mushafa i knjiga koje spadaju u vrstu pokretnina znano i poznato meрu ljudima kao uvrijeћen obiиaj, to vakufljenje poznatih pokretnina takoрer kod njegove visosti treжeg imama Rabbani Muhammeda, sina Hasana eљ-Љejbanije predstavlja vrstu neopozivog vakufa [vakf-i lazim] nakon љto se preda muteveliji. I kada je on odbio da [uvakufljenje] vrati i preda, te kada su se [navedeni] sporili u prisustvu sudije moжnoga suda - Bog mu olakљao svaku teљku stvar - i kada je svaki od njih traћio rjeљenje i odluku, gospodin sudija na poloћaju prvaka иinovnika [mevki-i sadr-i kuttab] - blagosloven bio i utoиiљte dobra – znajuжi takoрer za postojeжe razmimoilaћenje meрu uglednima po pitanjima vakufa, a nakon razmiљljanja i domiљljanja, sasluљao je govor obje strane i naљao da je najpreиe da dadne prednost strani vakufa. Ispravna je i dozvoljena presudom moжnog љerijata odluka o dozvoljenosti vakufljenja spomenutog Иasnog Mushafa i knjiga, prema plemenitim rijeиima spomenutog uzviљenog imama Muhammeda. Meрutim kod njegove visosti hazreti Numan ibn Sabita, koji zasluћuje najveжe poљtovanje i Imami Azama koji spada u muktedije velikih imama, time љto se ne traћi njegova neopozivost kada je [vakif] kazao: “Odustajem od spomenutog vakufa,“ spomenuti mutevelija ponovo se umijeљao ispravnim odgovorom. Uistinu, kod njegove spomenute visosti, иinjenica љto se ne traћi neopozivost za ispravnost [znaиi da je vakuf ] ustanovljen [mukarrer]. Meрutim kod njegove visosti imama Ebu Jusufa vakuf postaje neopoziv time љto vakif samo kaћe: „Uvakufio sam,“ a kod njegove visosti imama Muhammeda time љto ga preda muteveliji i љto potvrdi [njegovo] spominjanje [zikri te’yid ile]. Prema svijetlom mezhebu dvojice spomenutih imama, kada se zatraћila presuda o neopozivosti vakufljenja Иasnog Mushafa i knjiga [tada] je spomenuta visost sudija - Bog [el-Hakk] mu produћio njegova dobra djela - smatrao preиim jaиanje ustanove vakufa i donio je odluku i presudu o neopozivosti vakufljenja spomenutog Иasnog Mushafa iknjiga uzimajuжi [u obzir] takoрer иinjenicu da je vakuf ustanovljen. Pa je postao zakonski valjan vakuf i jasno i ustaljeno zavjeљtanje. Onaj ko je izmijeni, a zna kako glasi – pa grijeh za to pada na one koji je mijenjaju; - a Bog, zaista, sve иuje i zna.64 I odredio je [ovo] vakif radi Boga Dareћljivog, [el-Kerim]. Dogodilo se i zapisano je 9. muharrema godine 1244.65 [za spisak uvakufljenih knjiga vidjeti transkripciju na str. 202-205] Samo 159 knjiga.

Svjedoci иina: Sarajevski vojvoda Dћennetiж Mehmed Emin-beg Zlatar, Mustafa-aga Panjo, hadћi Salih-aga Topiж, hadћi Abdullah-aga Ramiж, Mehmed-aga Bakirdћi, Ahmed-aga Klino, Abdullah, alemdar Saraи Abdulhamid, alemdar Krdћaliж hadћi Mustafa.